Zašto sovjetski vojnici nikako nisu voljeli minobacač-lopatu?
Ovo neobično oružje Crvena armija je počela koristiti 3. rujna 1941. godine pod oznakom VM-37. Zamisao je bila da drška obične vojničke lopate bude istovremeno i cijev lakog minobacača kalibra 37 mm, a da njen donji dio posluži kao postolje prilikom paljbe.
Pretpostavljalo se da će uz pomoć VM-37 vojnici moći gađati neprijatelja s udaljenosti od nekoliko stotina metara, da će se pomoću nje ukopavati i štiti od metaka i gelera. A taj minobacač-lopatu su mogli su koristiti i u borbi prsa u prsa.
Ispostavilo se da u stvarnosti nije sve tako jednostavno. VM-37 od 1,5 kg bio je znatno teži i duži od obične vojničke lopate i zato vrlo nezgodan za upotrebu.
Minobacač-lopata u Vojno-povijesnom muzeju u Samari.
Ni kao minobacač VM-37 nije bio dobro rješenje. Fragmentacijsko djelovanje mina bilo je slabo, a domet je bio mali, tako da je neprijatelj uzvratnom vatrom iz automata i mitraljeza mogao otvoriti vatru na vojnike Crvene armije.
Zbog nedostatka ciljničkih uređaja, minobacač-lopata nije bio precizan, a njegov donji dio, tj. postolje na kojem je stajao, od česte upotrebe se deformiralo. Zbog toga je VM-37 već u veljači 1942. povučen iz upotrebe.
U sovjetskoj armiji se krajem 1970-ih pokušala rehabilitirati ideja o minobacaču-lopati i napravljen je model „Variant“ („Opcija“). Međutim, ni ovaj projekt nije realiziran.
